U prapovijesnom se razdoblju do vučedolske kulture često miješaju razni oblici stanovanja. u nekim kulturama pretežu zemunice, u drugima kuće. vučedolac živi u tipu kuće koji nema prapovijesnog uzora, a kuću gradi kao veliku košaru. Za cijelu konstrukciju, osim krovišta, potrebni su mu prutovi – najčešće do 5 cm debljine – koji se vertikalno pobodu u zemlju u nizu, na međusobnoj udaljenosti od 25 do 30 cm. Na njih se horizontalno prepleće šiblje. Radi jedinstvene povezanosti prepleta ne smije biti uglova. Na ovu se konstrukciju s obje strane u sloju debelu do dvadesetak centimetara nabacuje žitki prapor, ako je kuća uz dunavski prostor, ili pak glina na područjima izvan prapornih terasa. Pregradni se zidovi grade na isti način. Kuće su izduljene – duge do 8 m te široke do 6 m. Maksimalna širina kuće unaprijed je zadana jer se njezin krov na dvije vode pokrivao jednom duljinom trske koja može doseći do 4,5 m. Pod je od čvrsto nabijena prapora ili ilovače, struganjem uglačan do sjaja poput keramike. U sredini prostorije uvijek je ognjište. Katkad su se na ulazu u kuću sačuvali tragovi struganja vrata u podu, nastali otvaranjem i zatvaranjem, koji pokazuju da su se vrata rotirala i bila široka 80 cm.
Kuće imaju jednu, dvije ili tri prostorije. Kako bi se spriječio ulazak hladnijeg zraka, ulazi u kuće smješteni su s južne ili sa zapadne strane. U kućama s jednom, a posebno onima s dvije prostorije, ulaz je najčešće na užoj strani kuće. To je kuća tipa megaron, naslijeđena iz starijih kultura poput vinčanske i sopotske. U kući s tri prostorije ulaz je u središnjoj iz koje prolazi vode u bočne prostorije, a orijentiran je prema jugu. Takav je tip kuće najčešći, a u većini tradicionalnih kuća panonskoga prostora sačuvao se do danas. Svjedoči o dugoj indoeuropskoj tradiciji koja traje već 5 tisuća godina.
Više saznajte u našem Muzeju.
#VisitVučedol